Od svih živih bića na svijetu jedino čovjek može govoriti.
Po tome se razlikuje od životinja i biljaka.
Naravno da i životinje i biljke međusobno komuniciraju.
Međutim, oni ne govore složeni jezik u slogovima.
Zašto onda čovjek može govoriti?
Za govor su potrebna određena organska obilježja.
Ta tjelesna obilježja ima samo čovjek.
Međutim, to ne znači nužno da ih je on razvio.
U povijesti evolucije se ništa ne dešava bez razloga.
Čovjek je jednom samo počeo govoriti.
Ne zna se kad se to točno desilo.
Međutim, nešto se moralo dogoditi što je čovjeku dalo sposobnost govora.
Istraživači smatraju da je za to zaslužna genetska mutacija.
Antropolozi su usporedili nasljedne osobine različitih živih bića.
Poznato je da jedan određeni gen utječe na jezik.
Ljudi kod kojih je on oštećen imaju probleme s jezikom.
Ne mogu se dobro izraziti te slabije razumiju riječi.
Taj gen se ispitivao kod ljudi, majmuna i miševa.
Kod ljudi i čimpanza je jako sličan.
Mogu se primijetiti samo dvije male razlike.
Te razlike su uočljive u mozgu.
Zajedno s ostalim genima one utječu na određene moždane aktivnosti.
Na taj način čovjek može govoriti, dok majmun ne može.
Međutim, zagonetka ljudskog jezika time još nije riješena.
Budući da genetska mutacija nije dovoljna da bi se moglo govoriti.
Istraživači su miševima usadili genetsku varijantu.
To im nije dalo sposobnost govora...
No njihovo cičenje je imalo drugačiji zvuk!